Tags

, , , , , , , ,

Sjetimo se one stare narodne – moda je skupa, ali stil ne! Kako smo na neki način svi modno osviješteni (pa čak i oni koji to za sebe ne misle), modu možemo smatrati socijalnim fenomenom koji nam omogućuje izražavanje emocionalnog stanja, raspoloženja, stava, orijentacije (glazbene, umjetničke, subkulturne). Čak i prema definiciji, moda je stil i običaj koji prevladava u datom trenutku. U najčešćem značenju, moda označava popularni stil oblačenja. Različite mode su popularne u mnogim kulturama, istovremeno. Važno je napomenuti da se kurs mode i dizajna mijenja brže nego kultura u cijelosti. U novije vrijeme ulogu “modnih diktatora” sve više preuzimaju utjecajni ljudi s filma, te iz glazbene industrije. Osobno, nemam ništa protiv toga. Ali imam nešto protiv stvari koje se zovu: konzumerizam, masovna proizvodnja, umanjivanje i podcjenjivanje ljudskog rada, potiskivanje i nerazvijanje, te sustavno zapostavljanje domaće proizvodnje. Kako se to moda u Hrvatskoj mijenja brže nego kultura u cijelosti? Gdje su inovativni mladi ljudi, oni koji će predstaviti svoju viziju potrebe današnjeg društva kroz modni, stvaralački, kreativan izražaj?

Sve što vidimo je ista priča, odjeća, nakit i obuća koja nijednim svojim dijelom ne odskače od većine, ukalupljena, predvidiva. Nailazimo na precijenjene, i ne baš tako kvalitetne komade odjeće proizvedene s minimalnim udjelom ljudske sile. Činjenica je da većina hrvatskih tekstilnih tvrtki radi proizvode koji se prodaju pod tuđim imenom i nemaju razvijenu vlastitu prepoznatljivu marku koja bi im omogućila veću zaradu. Mala dodana vrijednost rezultira nedovoljnom akumulacijom vlastitog kapitala nužnog za razvijanje vlastite robne marke gdje su potrebna velika ulaganja u marketing i promidžbu. Još sramotnija činjenica je da Hrvatska uvozi čak i rabljenu odjeću. Tekstilno-odjevna industrija ove zemlje u teškom je stanju, no kao i sve ostale grane, ništa manje i ništa više. Pa zašto bi ju onda oplakivali, kad je jednako zapostavljena kao i ostale, reći će neki. A zbog čega je to tako? Zbog masovne proizvodnje koja je posljedično ugasila gotovo sve stare zanate i obrte, te marginalizirala ljude koji su se cijeli život bavili šivanjem odjeće, izrađivanjem nakita, popravkom i proizvodnjom obuće, šešira, i čega sve ne, dakle ljude koji su nam doslovno omogućavali “kupnju domaćeg”, i držali ekonomiju na zavidnom nivou. Jugonostalgija. Nažalost, kupovati domaće danas znači nešto sasvim drugo.

Netko će pak, reći ” A zašto bi me uopće bilo briga za nekakvu modu, kad nemam ni za kruh?”. “Moda u Hrvata, je li to neki vic?”, stav je koji ljudi zaista šire. Moda je samoaktualizacijska potreba čovjeka, a kao takva dolazi tek nakon ispunjenja onih osnovnih ljudskih bioloških i socijalnih potreba, koje je nekima u ovom društvu, nažalost, uskraćeno. No, vjerovanje i opći stav da je ispunjenje potreba za osobnim razvitkom kroz modu i stvaranje, u našem društvu luksuz koji si ne može baš svatko priuštiti, je za mene potpuno krivo. Mislim da je baš to ono što nas čini ljudima. I bez obzira gdje se nalazimo, kako nas okolina tretira i u kojoj god situaciji bili, moramo djelovati iznutra. Moramo se doslovno naučiti snalaziti u novim situacijama, naučiti biti inteligentni. Kako bi bolje shvatili što želim reći, bit će dosta da spomenem odličan film La vita è bella, gdje se čovjek suočen sa životno teškom situacijom,  nosi s njom i više nego uspješno. A zašto? Zato što ima nevjerojatno dobar motiv, a svoj humor i dovitljivost koristi kao oblik kreativnog izražaja kako bi ublažio ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi.  Imamo li mi dovoljno dobar motiv da budemo dovitljivi u svojoj kreativnosti i poduzetnosti? Itekako mislim da imamo. Okolina u kojoj se mi nalazimo nije zdrava, niti kreativno poticajna, iako smo na nju već navikli i prilagodili joj se. Da se razumijemo, kreativnost je sve samo ne materijalna, a počinje od sposobnosti da mislimo izvan uobičajenih granica, želje i znanja.

Velika je šteta da ljudski potencijal koji posjedujemo, ostane neiskorišten, a svu kreativnost i želju za stvaranjem koju nosimo u sebi, odbacimo jer to sve postoji i u velikom shopping centru u kojem svira divna smirujuća glazba i gdje nam je tako fino, osjećamo se skoro kao kod kuće, sve nam je ponuđeno na pladnju jer mi smo veliki potrošači, a novca pak, nemamo. Što nam time poručuju? Poručuju nam da kreativac u nama može mirno počivati. Mislim da sebi time ne činimo veliku uslugu. Zašto svatko ne bi imao priliku nositi nešto unikatno, lijepo, rukama proizvedeno, a da za to ne mora izdvojiti pola mjesečne plaće? Zašto svatko ne bi imao pravo na stil? Zašto ujedno ne bi učinio i dobru stvar, a to je doprinos reciklaži, smanjivanje količine otpada, štednja prirodnih izvora, čuvanje planete, štednja energije te podržavanje domaće proizvodnje?

U svakom smislu riječi: proizvodimo i kupujmo hrvatsko! Ali ne na onaj način koji nam je nametnut. Ovim putem želim poslati virtualni  ‘pat-on-the-back’ svim kreativnim individualcima, koji sa minimalnim prihodima, unatoč kakvoj-takvoj situaciji, svojim radom i unutarnjom željom utječu na stvaranje pozitivnih promjena i prilika u ovom društvu, te otvaraju nove mogućnosti drugima i tako unapređuju proizvodnju koja je ovoj zemlji tako jako potrebna, a što je najvažnije od svega – daju nam nadu, volju i viziju. Oni koji slušaju malog kreativca koji čuči negdje duboko unutra, danas su nam najpotrebniji. Vidjeti stvari drugačije, iz druge perspektive, u društvu koje to apsolutno zatire i ne podržava, velika je hrabrost. Zato sam odlučila ovaj blog posvetiti svom kreativnom ljudstvu koje oduševljava i inspirira svojim stvaralaštvom. Rješenje problema je u djelovanju, a smisao djelovanja je potaknuti druge na isto, dakle, što čekamo?

Think different.

Advertisements