Tags

, , , , , , , , , , , , ,

Nailaskom na članak Modni/Odjevni dizajn/1112, zapravo sam shvatila koliko je “modna” situacija u Hrvatskoj ozbiljna. Kada jedan obrazovani modni dizajner i umjetnik govori o tome, onda mišljenje samoukog laika kao što sam ja dobiva jednu višu dimenziju.

S izjavom da je “općepoznata situacija da tekstilna industrija u Republici Hrvatskoj skoro ne postoji, te je s time industrijalizacija modnog proizvoda gotovo nemoguća”, ne bih se mogla više složiti.

Oh, the horror.

“Prema tome, made to order i manufakturni princip rada za sada je karakteristika autora u profesionalnoj kategoriji modnog dizajna gdje nailazimo na nekoliko autora čija je izvedba na razini one svjetski poznatih modnih kuća” – piše Silvio Vujičić. Dakle, “jasno je da se moda dešava negdje drugdje, a ne na bienalnoj izložbi hrvatskog dizajnerskog društva”.  Jasno kao dan, jasnije ne može.  No, zanima me kako je moguće da u društvu u kojem postoji toliko potencijala, mladih nada i talenata, istovremeno postoji sila koja to sve koči.

Why?

Jasno mi je da je recesija preuzela društvo, kako u svijetu, tako i kod nas. Kriva nam je država, politika, ne valja nam gospodarstvo, ekonomija, a i zdravstvo je u nezavidnoj poziciji. Pjesma o tome već je milijun puta ispjevana. Pa i previše, toliko previše da bi sad mogli sami ukomponirati neko vlastito glazbeno djelo.

Važno je istaknuti da “tekstilno-tehnološki Fakultet u Zagrebu godišnje upisuje minimalno sto studenata na odsjek tekstilnog i modnog dizajna, a sličan broj ih svake godine izađe s diplomom iz iste institucije. Za usporedbu, Artesis Hogeschool Antwerpen, kao jedna od svjetskih vodećih modnih institucija u državi bogatoj industrijom tekstila, upisuje pedeset studenata na prvu godinu dok ih na kraju školovanja deset posebno talentiranih izađe s diplomom u ruci. Za razliku od domaćeg, inozemni nastavni model modnog dizajna je racionalan te je baziran na individualnom radu sa studentom, njegovom finalnom produkcijom te prezentacijom vrlo zahtjevnom tržištu.”

Dakle, stavimo sa strane nepostojanje hrvatske tekstilno-tehnološke industrije,  uvoz čak i second-hand odjeće, i ostale nevjerojatne situacije koje se događaju u ovoj zemlji. Orijentirajmo se na jedno, na budućnost. Kako god da nam je sada, sve se to može popraviti. Slažete se?

Prvo bih htjela da razmislite  o ovom pitanju. Volite li školu?

Neki da,

Hell Yeah!

neki malo manje.

Hmm. Not sure.

Sve je krenulo od škole u kojoj su nas učili kako učiti, kako živjeti i razmišljati. Ili je bar tako trebalo biti. Ono što smo mi danas je na neki način oblikovano u toj instituciji, barem djelomično.  Škole, i kasnije, fakulteti, kao odgojno-obrazovne institucije koje imaju zadatak pripremiti mlade ljude na stvarni život, izbrusiti njihove interese, usavršiti njihove mogućnosti i unaprijediti njihov način razmišljanja, izvođenja ideja na materijalnu razinu, u velikoj većini to ne uspijevaju. Zašto?  Organizacija koja donosi Nacionalni okvirni i strukovni kurikulum, takozvani “ljudi iz naslonjača”, koji nisu škole vidjeli od Woodstocka, donose nam nastavni plan i program kojeg se mora ispoštovati. Previše teorije, malo prakse, malo inzistiranja na individualnom radu, posvećivanju učeniku. Pa eto, opet nešto ne valja. Sve opet ostaje na učiteljima i profesorima i njihovom trudu, zalaganju i volji da prenesu znanje, viziju i usmjere mlade ljude ka nečemu.

Pošto iz bacanja krivnje na krivca nikad ništa dobro nije proizašlo, bacam se na pojedinca. Ljudi koji se bave, u ovom slučaju modnim dizajnom, moraju shvatiti da ih fakultet neće naučiti sve, da će izaći s njega držeći papir u ruci, i da on za to prvenstveno i služi. Naučit će ih možda pojedinci, profesori koji zaista vole svoj posao i kojima je do njih stalo. Takvih je malo ali glas o njima daleko se čuje. Jednostavno, na nama je da se obrazujemo većinom sami, a to se neće dogoditi ako smo mišljenja da je sjedenje u klupi  dovoljno da postanemo dizajneri, profesori, bravari, ili odvjetnici. Kreativni zastoj današnjeg Homo Ljenitisa uzbuna je koja nas treba dignuti na noge. Današnje obrazovanje, koliko god zastarjelo i neupotrebljivo, može se promijeniti aktivnošću, interesom i sudjelovanjem onih koji bi trebali biti učeni. Umjesto da se žalimo kako sustav nije dobar, usredotočimo se na njegovo poboljšanje.

Be it.

“Umjesto bunta (koji je inače jedno od načela mode) protiv postojećeg svjetskog modnog sistema kojemu ne mogu konkurirati te se istom iz financijskih razloga ne mogu niti priključiti, mladi hrvatski dizajneri, čak i u studentskoj dobi, paradoksalno se upravo pokušavaju prikloniti tom sistemu. Kopira se obrazac proljeće/ljeto, jesen/zima, pred-sezonske ready-to-wear kolekcije za odmor (Cruise collection) i one forme koje egzistiraju samo u visoko razvijenom društvu gdje za njima postoji potreba i novac, a koje su već u tako zasićenoj fazi da se postupno i napuštaju.”

Ako nečega ne bi trebalo faliti u današnjem svijetu, onda je to bunt. To je pomalo smiješno, da u društvu ispunjenom paradoksima, nema ni glasa pobune. Možda je to takozvani fenomen stotog majmuna. Efekt stotog majmuna dokazuje jednu staru istinu. Sve što možete napraviti kako bi promijenili svijet oko sebe, je promijeniti sebe, i to na bolje. Stoga nije važno da ljudi doznaju da činiš dobro – važno je da to činiš. Kada dovoljan broj ljudi napokon učini nešto ili kada se učini dovoljan broj puta, tada će se događati posvuda i svima. Odjednom će to biti jednostavno i uobičajeno. Stanje kolektivne svijesti se odražava i na kreativnost, dapače, to je jedini način da nešto postignemo. Zajedništvo, vizija u budućnost i shvaćanje da promjena počinje upravo od nas samih od ključne su važnosti.

Jesam li ja stoti majmun?

Ni ne razmišljajući previše o tome, mogla bih nabrojiti barem dvije stvari koje bih promijenila u svijetu modnog dizajna i konceptu tekstilno-tehnološke industrije. Strast prema inovacijama više ne postoji. Gdje je duh? Sada više nemamo koga za kriviti, osim sebe.

“Javnosti je servirana lažna slika koja omogućava organizatoru modnih manifestacija zvanim “tjedan mode” da sponzorskim sredstvima riješi svoju egzistenciju, a krajnje marginalnim ličnostima estradne i političke scene da namire svoje potrebe pojavljivanjem u medijima namijenjenim toj profesiji. Nažalost, dizajneri nemaju veće narudžbe od par komada istog proizvoda, a koje su potrebne za uspostavljanje djelatnosti ovog tipa.” 

I tako se moda, modni dizajn, i proizvodnja srozala na niske grane. Konzumirajmo, a što? Mišljenje “ako kod nas nema, uvest ćemo” pod hitno treba preispitati.

No.

“Moda je u promjeni (fashion is about change) i dok to ne bude prepoznato, ona će se dešavati negdje drugdje.”  Zato stvarajmo, bez potrebe i ovisnosti od drugome, o okolini, samo o sebi samima. I naravno, stvarajmo sa željom, strašću i pozitivnim stavom.

Članak preuzet sa stranice dizajn.hr.

Advertisements